Teško je kad ljudi napuste crkvu.
Teško je napustiti. Teško je biti ostavljen.
Većina onih koji napuštaju crkvu tu odluku nije donijela lako. Suočivši se s nekom ozbiljnom boli na kraju donesu odluku da odu. Kao pastor nalazim se u poziciji promatranja kako dobri ljudi odlaze iz crkve, a ne u poziciji osobe koja prolazi kroz bolan proces napuštanja crkve. Stoga ovaj članak pišem iz svoje pozicije.
Ako si pastor barem nekoliko godina, sigurno si doživio ovakve odlaske. Svaki boli. Posebno je teško kad iz crkve odlaze ljudi koji su dugo vremena bili članovi crkve.
Bol koja se nakuplja kroz godine iskustava takvih odlazaka može jako iscrpiti pastora.
Čak i ako je crkva velika i rastuća, može biti teško kad je neki ljudi napuste. No kad je crkva mala, svaki je gubitak mnogo bolniji.
Kad mala crkva izgubi samo jednu obitelj, to može značiti velike promjene u cijeloj službi.
Tu je najprije matematički princip. Postotak gubitka puno je viši u maloj nego li u velikoj crkvi. Kad mala crkva izgubi samo jednu obitelj, to može značiti velike promjene u cijeloj službi.
Kao drugo, i puno teže, ne radi se samo o padu posjećenosti, dobrovoljnih priloga i broja volontera. Radi se o gubitku ljudi koje poznajemo. Ljudi u koje smo ulagali. Ljudi s kojima smo se družili. A to boli.
Ne nudim rješenja, već utjehu
Trebalo mi je puno vremena da pritisnem tipku da ovaj tekst postane javno dostupan, zato što volim ponuditi rješenja za probleme koje u svojim tekstovima dotaknem. No u današnjem tekstu nema rješenja niti odgovora. Ovaj je tekst javno prepoznavanje osobne boli kroz koju prolazimo, u nadi da ćemo pronaći neku vrstu utjehe, znajući da u tim osjećajima nismo usamljeni.
Ovdje su neke bolne istine o tome kako se mnogi pastori osjećaju kad ljudi odu:
1. Boli kad ljudi napuštaju crkvu
Ovo su dvije realne činjenice u vezi pastorske službe, koje ne možemo promijeniti: 1) Ljudi će otići iz crkve. 2) Boljet će kad odu.
Te istine možemo poricati ili ih priznati. Poricanje im daje snagu i omogućuje nečijem sljedećem odlasku iz crkve da nas iznenadi, a to nas boli još više.
Priznati to… pa, barem možemo toj ružnoj zvijeri oduzeti oružje iznenađenja.
2. Boli kad je to netko u koga smo ulagali
Ponekad se čini da su ljudi koji napuštaju crkvu najčešće oni s kojima smo proveli najviše vremena, kojima smo pomagali da prođu kroz najteže izazove i u kojima smo vidjeli najveći napredak.
Razumijem da ljudi, nakon što prođu kroz emotivnu ili duhovnu traumu, trebaju novi početak. No svejedno je bolno kad nakon svog uloženog vremena, energije, emocija i suosjećanja, nakon što im pomognemo da opet budu dobro i zdravo, čujemo „doviđenja”.
3. Boli kad su to bili prijatelji
Ne treba svatko u crkvi biti tvoj prijatelj. Ali netko bi trebao biti. Ipak, puno pastora odbija imati prijatelje u crkvi, jer kad oni odu, bude vrlo bolno.
Ellen Jacobs pronicavo se pozabavila tom temom iz perspektive pastorove žene, na svom blogu objavivši članak Teško je kad odu prijatelji (eng. It's Hard When Friends Leave). Evo nekih njezinih izjava koje je zapisala.
Bez obzira je li razlog napuštanja crkve dobar ili loš, on iza sebe ostavlja ranu.
I što onda radimo? Tugujemo neko kraće ili dulje vrijeme, ako je potrebno. Molimo Boga da izliječi našu ranu. Procesuiramo to, molimo, i kroz vrijeme prođe.
A znate li što ne radimo? Ne prekrižimo tu osobu. Ne zaboravljamo sve dobro što je bilo u tom prijateljstvu. Ne zareknemo se (svjesno ili nesvjesno) da se više nikad nećemo otvoriti drugim ljudima.
Dobre riječi, Ellen!
4. Boli kad odu, a ne kažu nam zašto odlaze
Crkveni savjetnici preporučuju da se naprave „izlazni intervjui”, da nam pomognu da razumijemo zašto članovi crkve odlaze. To je odlična ideja. U teoriji.
„Izlazni intervjui” dobro funkcioniraju u većim crkvama, jer osoba koja vodi intervju vjerojatno ne poznaje osobno ljude koji odlaze iz crkve. No to je jedna od onih stvari koje se ne prenose tako lako na neku manju crkvu.
Tko bi trebao voditi intervju s ljudima koji napuštaju manju zajednicu? Pastor, s kojim sad imaju nezgodan odnos? Đakon, s kojim su ogovarali druge? Nova obitelj, koja jedva zna crkvu i stvari koje se u njoj događaju?
Ne. U maloj crkvi pastor zove ili šalje poruku osobi koju nije vidio već neko vrijeme, da je pita je li bolesna ili je možda na godišnjem odmoru. Čak i ako imamo snažnu sumnju u vezi toga što se zapravo događa. Ako osoba odgovori na telefonski poziv ili poruku, to je naš „izlazni intervju”. I može biti vrlo neugodan i bolan – za obje strane.
Ako ne odgovore na poruke ili telefonske pozive, što se dogodi prilično često, tu se ne može učiniti ništa, osim neko vrijeme osjećati povredu – i nastaviti dalje. Tihi odlazak bez razgovora nikad nije lagan.
Budući da ovaj članak osobnu bol čini javnom, evo jedne teške istine koju sam čuo da neki pastori malih crkava priznaju jedni drugima. Mi ne odradimo taj poziv uvijek kad znamo kakav će biti odgovor. Znamo da bismo trebali nazvati, ali se ne možemo uvijek nositi s odbacivanjem.
Dakle, svim crkvenim savjetnicima koji žestoko osuđuju pastore što ne idu za članovima koji odu iz crkve kažem – znamo to. Znamo da bismo trebali odraditi te pozive. I nije uvijek stvar u tome da ne marimo. Stvar je u tome da nas to previše pogađa.
5. Boli kada nas bombardiraju sa svim razlozima odlaska
To je druga strana tihog odlaska. Pastor poziv za razgovor.
Istina je da pastori malih crkava žele znati zašto ljudi odlaze. Zaista želimo. No taj zadnji razgovor često je veliki izvor dodatne boli za nas. Posebno kad je problem nešto što smo mi učinili ili smo propustili učiniti.
U preko trideset godina službe, to su mi bili neki od najtežih trenutaka. Ljudi za koje sam mislio da su dobro i da su sretni u crkvi sjeli bi sa mnom i izvukli komad papira nabrajajući sve povrede koje su doživjeli u proteklih nekoliko godina. Neke su opravdane. Neke zaista nisu. No sve su bolne za čuti.
Ono što najviše frustrira u tim razgovorima je…
6. Boli kad nam ne daju priliku da ispravimo stvari
Volio bih da su mi ljudi rekli svoje probleme kada je još bilo prilike da se stvari poprave!
Prošao sam kroz previše razgovora pri kojima…
…nisam znao da postoji neki problem do trenutka tog razgovora.
…problem se mogao riješiti da sam samo znao da postoji.
…posrijedi je bio samo nesporazum koji smo mogli lako riješiti.
No sada je prekasno. Već su odlučili otići.
7. Boli kad odu u drugu crkvu
Posebno je teško kad ljudi napuste dugogodišnju, zdravu, vjernu manju zajednicu i odu u blještavu novu veliku crkvu. No, moglo je biti i gore…
8. Boli još više kad ne odu niti u jednu crkvu
Izgubiti nekoga iz svoje crkve je teško. No znati da su neki ljudi napustili crkvu i da ne planiraju više nigdje ići u crkvu neizrecivo je bolno i slama srce.
Izgubiti nekoga iz svoje crkve je teško. No znati da su neki ljudi napustili crkvu i da ne planiraju više nigdje ići u crkvu neizrecivo je bolno i slama srce.
9. Boli kad nas kasnije izbjegavaju
Mnoge male crkve nalaze se u malim gradovima ili u bliskim susjedstvima gdje ljudi često nalete jedni na druge u trgovinama ili na nekim javnim događanjima.
Ako bih mogao ljudima koji odlaze iz neke crkve dati savjet, bio bi to sljedeći. Ako ti pastor nije bio neko otrovno kontrolirajuće čudovište, kad kasnije na ulici sretneš njega ili članove njegove obitelji, nemoj ih izbjegavati.
Vaš odnos se možda promijenio, no vi ste i dalje udovi Kristovog tijela. Možda se nedjeljom ujutro sastajemo u različitim zgradama, ali smo još uvijek u istom timu.
